Ivona Ivić

Studeni, 2020.

Lipanj, 2019.

Moje drugorođenče ugledalo je svjetlo dana. Nikad sretnija, zahvalnija i ponosnija. 

Ilustracija: Marinela i Gracija Kozić

Iz pjesme "Preusmjerimo zvijezde" - "Adastra" - Ivona Ivić

Mirno more

Ti si talas mog mirnog mora,

Snježni pokrivač ispod kojeg spava

Davno sanjana utopija

Koju činiš tako stvarnom.

Ti si pospano jutro

Koje prstima mrsi moje misli,

Dok ne postanem opkoljena

Osjećajem Tebe.

Lanac si koji me

Dodirom mazi i steže,

Dok se prepuštam bez otpora,

Znajući da me na kraju puta

Čeka ono za čime mi duša čezne.

Čeka me mirno more

obgrljeno talasima tvoje ljubavi.

Spokojno i nepokolobljivo.

Čekaš me Ti.

- I. I.

Pričala mi jednom moja baka

Pričala mi tako moja baka,

jednom davno prije mraka,

da sva djeca dar su s neba

I sve ono čisto što ovom svijetu treba.

Pričala mi jednom u suton prije mraka,

dok je još bila živa moja baka,

da svako dijete sreću nosi

I svom zlu ovog svijeta vedro prkosi.

Pričala mi jednom moja baka,

koja sad gleda me svake noći dok je mraka,

da priče njezine nestati neće

jer se ona vječno među zvijezdama kreće.

Šapnula je meni moja baka,

tamo negdje gore s nebeskih ogranaka,

da anđela čuvara zauvijek imati ću ja

dok joj se ne pridružim među mirna otajstva ta.

- Iz knjige za djecu. I. I.

"... a ako dopustiš da te ljubav vodi, zasigurno stižeš Ad Astra."  

U ovom gradu sve su zgrade samo makete,

sve tutnji i divlja svakoga trena,

ovdje su ljudi maske i siluete,

a svaka duša samo je obris i na zidu sjena.

Ima li netko da mi pokaže izlaz,

dok bezglavo lutam ulicama ovoga grada,

gdje misli su ukalupljene,

a osobnosti satkane isključivo od jada?

Gdje svi buku vole,

gdje draža im je ljubav blaža,

svijest gdje se stoljećima guši

jer je najvažnija vanjska ambalaža.

Gdje se datumi slave,

a ostali dani trunu u miru,

gdje razum snagu gubi,

a ljudska glupost tetura pločnicima u veselom hiru.

Gdje hodajući parametri egoizma

sebe nazivaju ljudima,

gdje bolje trunuti je u neznanju,

nego slušati vlastitu intuiciju koja kuca ti u grudima.

Tamo gdje živite u dubokoj pećini,

a nebo vam je stijena koja sprječava izlaz,

tamo gdje ljudska vrijednost bitku gubi

jer se prioritetno cijeni materijalni miraz.

Zato bih ponovno pitala,

postoji li netko da me izvuče van?

Postoji li jedna trunčica svjetla

koja bi ove tmurne kutije obasjala

i u iduće jutro donijela novi dan?

Dan bez kalupa,

bez egoizma i površnih skica,

gdje se ljudi stvarno mogu nazivati ljudima,

bez njihovih naučenih i umjetnih lica.

Gdje tako žuriš, čudo malo? Zar ne znaš koliko je hladan i težak ovaj svijet? Tvoje bose nožice bi se slomile koračajući ledenih kolnicima isklesanim od čemera i tuge. Ranice bi se vješto posakrivale u svaki kutak tvoga malog stopala bockajući te mrvicu po mrvicu, dok te u potpunosti ne bi lišile voljnoga hoda. Urezale bi ti kartu kojom moraš poći, jer svako skretanje s isplaniranog puta donosilo bi nove rane.

A gdje ćeš s malim i nevinim ručicama? Dovoljno ti je ono što sada možeš s njima uhvatiti. Ne traži više i nemoj čeznuti za većim. Ionako će ti to nemilo oduzeti. Uzmi taman onoliko koliko možeš sakriti u svoja mala dva prostranstva i stavi ručice u džepove neka ih ne vide. Znaš ono, za svaki slučaj.

Ušima pozorno slušaj što ti svijet oko tebe veli, ali ne dopusti da ti slatke i zamamne laži odvuku krhko biće u propast. Koliko god slatke i zamamne bile, na kraju su ipak i samo – laži.

Ne daj da ti maknu veo pun duge, šarenila i cvijeća s tvojih okica. Vješto će te nasamariti i zamijeniti ga slanim morem u plavetnilu tvojih okruglih i čistih čuda. A to slano more, mila moja, nosit ćeš do kraja života. A tek onda kada svoju dugu zamijeniš nemirnom olujom doživotno ćeš se kajati.

Ne dijeli osmijehe šakom i kapom. Pusti. Čuvaj ih za one koji su tebi bitni. Kada svijet vidi žar koji nosiš u sebi, pomahnitalo će ga nastojati ugasiti. Doduše, ne istoga trena. Prvo će te pustiti da misliš kako je ipak sve u savršenom redu, a onda će žar po žar gasiti gorkim i slanim morem iz tvojih očiju sve dok ne ostane hladni pepeo. Znaš, onim morem kojeg su ti ponudili za sva šarenila i cvijeće u tvojoj glavi.

Ne žuri, čudo malo. Strpi se malo. Pravi se da ne znaš ništa i da ti ništa nije potrebno. Ono što imaš zadrži za sebe, a ono što nemaš vješto kreiraj u svojoj tišini. Igraj se s cvijećem i dugom u svojoj glavi. Stvaraj prostranstva koja ćeš njegovati svojim toplim osmijehom i šarenila kojima ćeš kročiti svojim malim i netaknutim stopalima.

Tko uopće kaže da sve mora ići po pravilima? Tko se to igra Boga pa dirigira osjećajima? Tko piše te moralne zakone mimo kojih se ne usudimo koračati?

Zamisli. Rođena si kao malo klupko koje je zaplakalo i dalo do znanja da je došlo, da diše i da postoji. Već tada si vrisnula tako jako da su svi znali da si tu. Znali su da si stigla i da ćeš pomicati planine. Zašto bih onda te planine poželjela zamijeniti za pustoš i ravninu? Što ima zanimljivoga u tome? Ne daj da ti oduzmu ono što je tvoje. Budi svoja i budi dijete. Ionako ćeš cijeli život potratiti u agoniji odrastanja, čemu si ubrzati okončavanje?

I na kraju ti želim reći hvala za to što ćeš me poslušati. A znam da hoćeš, jer ti ovo pišem. Da nema tebe vjerojatno nikada ne bi bilo ni ovoga pisma. I dalje živiš. I dalje si dijete.

- I. I. 

Cipelice

Pleši po životnom podiju,

Nožica bosih i odbačenih visokih peta,

Ne mareći za sve nemire gorke

I sve brige ovoga svijeta.

Zatvorenih očiju prostranstva gledaj,

Dok ti se nijemo sklanjaju s puta.

Umrtvljene lutke pogledom te prate,

Upirući prstom ispod svojih pohabanih skuta.

Šapat teški dvoranu grli,

Sve riječi nage upućene su tebi.

Sumornih lica psuju tvoj hod

Umjesto da svjetlo usmjere ka sebi.

Da okuse dugu, Sunce i toplinu,

Da lice im ponovno poprimi sjaj,

Da usne im odbace surove riječi

Koje ubrzavaju njihove dobrote kraj.

Pleši na podiju života,

Ne obaziri se na lutke što stišću se u publici tijesno.

Nožicama odigraj melodije ljubavi

I ogluši se na sve ono surovo i bijesno.