Feed Item

Kudgod da krenem

sa sobom vucaram

kurvetinu staru

od kišobrana.

 

Nebrojeno puta

u obranu mi stade…

 

Kad vjetar krene pometat se s kišom,

lopovica stara zaklon mi dade!

 

Ispucali produžeci

njenog tijela hrđeg

putuju sa mnom,

u stopu me prate.

 

Štite mi čelo

i pramenove plave…

 

Prkose njeni krakovi stari,

uvijek me kući sigurno vrate.

 

Ruku pod ruku

šetamo često,

alejama dugim,

ulicama slijepim.

 

Poglede mameć' onih

što ususret idu…

 

Njezinog tijela izlizano platno

najsuriji oblak učini lijepim.             

 

Jednom skoro ostah

bez fukare stare,

u naletu bijesa

seoskih kera.

 

Batinom ispaćenom

razrezah zrak…

 

Njezinom skoro pa gnjilom drškom

smradove pseće otjerah u mrak.

 

Comments